U VIHORU RATA
U vihoru rata
U svojoj agresiji na Hrvatsku i ostale nesrpske zemlje, srpski vojnici svjesno krše sva civilizirana međunarodna pravila ponašanja. Nanose razne oblike patnji civilnom pučanstvu, i na kraju ga u većini slučajeva ubijaju na najbestijalnije načine.
Oni nemaju nikakvog oblika poštivanja civila. Direktno gađaju po svim vojnim ili civilnim objektima (škole, bolnice, vrtići...), i tako još više ugrožavaju živote i ovoga cijela civilnoga pučanstva koje se nalazi unutar okupirane zone.
...
Srbija i srpski vojnici, kao regularne i neregularne trupe, ne pridržavaju se nikakvih obzira o potrebi pridržavanja zakona o humanizaciji rata. Ne poštuju niti jednu konvenciju koja je sklopljena u zadnjih stotinjak godina (Ženevska, Petrogradska, neke Haške konvencije) o tome da ni jedna zaraćena strana nema pravo da na neograničeni način nanosi bilo kakav oblik štete neprijatelju.
Oružana borba srpske vojske
Srpska okupatorska vojska u svojim prvotnim ratnim operacijama na neki određeni cilj ili početak ratnog djelovanja uopće, u početku koristi svoje zrakoplove i dalekometno topništvo za napade. Na taj način svoje ljudstvo ne izlažu neposrednoj borbi, a neprijateljsku stranu nastoje što više demoralizirati. Sam cilj nije sama demoralizacija ili razaranje nego osvajanje. Ali, ovakav način ratovanja koji je Srbija odabrala ulazi u sferu suvremenoga oblika vođenja ratnih operacija.
Poslije bombardiranja iz zraka i danonoćnoga razaranja pojedinih ciljeva svojim dalekometnim topništvom uglavnom se postiže osnovni cilj, a to je protjerivanje ugroženoga civilnog pučanstva. Samo korištenje raznoga naoružanja koje se može nazvati i nesavršenim, odnosno koje ima svjesne greške u biranju ciljeva stvara najveću paniku na civilno pučanstvo. Uz takav oblik gađanja protivničkih ciljeva, konkretno na Slavonski Brod ili Županju želi se što više demotivirati civilno pučanstvo hrvatske Posavine.
Ovakav oblik ratovanja koji je protivan svim međunarodnim konvencijama o ratu može se nazvati terorističkim ratovanjem. Tako se izravno teroristička borba koristi za oružanu borbu, odnosno za ekspanzionističke ciljeve protiv drugih naroda Hrvata, Muslimana i svih ostalih nesrpskih naroda.
Drugi oblik terorističkoga djelovanja Srbije protiv ostalih sastoji se u ratnim pohodima raznih neregularnih vojnih skupina, koje nisu pod direktnim vodstvom Beograda ali za njega čine terorističke akcije.
Kao što su Turci imali udarne trupe - Bašibozuke, tako i Srbi imaju razne "arkanovce", "šešeljevce", "bele orlove"..., koji svojim terorističkim akcijama čine genocidne radnje nad nemoćnim i nedužnim civilnim pučanstvom. Treba spomenuti kako je to u specijalnom ratu koji je Srbija vodila protiv svih, jedan od vrlo bitnih čimbenika.
Takve neformalne skupine, iako su financirane od srpske vlade i vojske, negativno djeluju na psihološko stanje hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva.
Teroristi razne vrste koriste svoje naoružanje uglavnom protiv nezaštićenih civilnih osoba, bolnica, škola, vrtića i drugih ustanova civilnoga obilježja. Poslije takvih akcija dolazi do iseljavanja civilnoga pučanstva, a to je ono što je neprijatelj i želio postići.
Tako se slabi moralnopsihološko stanje neprijatelja, a i gospodarska baza, koja je bitna u dugotrajnom ratovanju.
Drogom do morala
Srpska vojska koristi i drogu kako bi postigla što viši moral kod svoje vojske. Kod zarobljenih srpskih vojnika, ili onih koji su poginuli na bojištima pronađena su razna stimulativna sredstva u obliku tableta ili u tijelu.
Davani su im neposredno prije borbenih djelovanja razni ekscitirajući pripravci koji djeluju stimulirajuće, daju osjećaj lažne hrabrosti i omalovažavanja bilo kakvih prepreka. Od tih "euforičnih" tableta u džepovima četnika pronađeni su amfetamin, encephobol, diokam i drugi. Pronađeni su i preparati droge, od blagoga oblika kao što su valeron do vrlo jakih metadona i drugih jakih opijata, koji su napravljeni na bazi morfija i heroina.
Korištenjem tih drogirajućih sredstava srpska vojska nesvjesno ide u borbu. A za cijenu i tako Miloševića nije bilo briga.
Teror
Teror (lat. terror - strah, užas) je vladavina nasilja čiji je cilj zastrašivanje i uništavanje protivnika. Teror je akcija nasilja koja se poduzima u političke svrhe glede zastrašivanja i bespoštednog slamanja otpora onoga prema koje se čini. Sam teror se kao riječ prvi puta javlja tijekom francuske revolucije kad su ovim terminom nazivani pojedini postupci diktature jakobinaca.
Ono što su provodile razne srbijanske postrojbe nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najcrnji je teror koji je ikada provodio jedan agresor protiv neprijateljskih vojnih i civilnih osoba.
U tom provođenju terora Srbi čine najrazličitije oblike nasilja, pritiska i represalija, koristeći se raznim sredstvima za uništavanje i deformaciju ljudi. To je teror koji koristi razne metode. Jednostavno je "usavršen" u traženju raznih oblika prisile i likvidiranja nedužnih ljudi s ciljem dominacije, proizvođenja straha i ponižavanja do najbrutalnijih i najbarbarskijih načina ubojstava.
Srbi na okupiranim područjima koriste različite oblike denuncijacije. Čine masovna uhićenja i razne oblike zlosilja, od mučenja, pa preko koncentracionih logora, prisilnoga rada, zvjerskoga iživljavanja nad ženama i ženskom djecom, ubijanje žena, djece i staraca, paljenju sela, ubijanju domaćih životinja, strijeljanju talaca, obavljanje medicinskih eksperimenata nad živim ljudima, gnusna spaljivanja živih i mrtvih ljudi u svojim domovima...
Prema Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba tijekom rata zaštićeni su svi ljudi bez razlike, a poglavito bolesnici i ranjenici, starci, djeca mlađa od 15 godina, trudne žene i majke koje imaju djecu mlađu od 7 godina. Te se osobe moraju evakuirati na posebna područja gdje su zaštićena od ratnih razaranja. Sve to piše u Konvenciji.
Međutim, srbijanska vojska upravo je namjerno radila sve suprotno. Kršila je sve međunarodne konvencije pa i tu. Civilnom pučanstvu nanosila je najveće patnje, ubijala i masakrirala na neviđene načine.
Drugi upravo čitaju... |
|
foto: DPCM/Profimedia/YouTube
Priredio: Mario Mehaković
Izvor: DPCM/Udruga 'Crne Mambe'/Hrvatski vojnik
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.