U VIHORU RATA
U vihoru rata
1. svibnja 1995. izvedena je vojno-redarstvena operacija "Bljesak", s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova zapadne Slavonije.
U uspješnoj operaciji Bljesak sudjelovalo je 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca.
...
U cilju ostvarenja velikosrpskog projekta već u ljeto 1991. na područje zapadne Slavonije ubačeno je oko 460 dobrovoljaca Vojislava Šešelja. Oni su tamo čekali probijanje jakih jedinica JNA iz Srbije koje su trebale, prema njihovim očekivanjima, za nekoliko dana zauzeti Vukovar, a onda duž obale Dunava i Drave udariti na Osijek i dalje na Našice, sve do Slatine, odakle su se trebali okrenuti na jug prema Daruvaru i Pakracu.
Istodobno je banjalučki korpus JNA trebao preko Stare i Nove Gradiške te Okučana spojiti se u zapadnoj Slavoniji s tim snagama iz Srbije koje su trebale doći uz Dravu zaokružujući sjevernu i zapadnu granicu Velike Srbije na području Hrvatske. Ubačeni Beli orlovi i Šešeljevi četnici trebali su s lokalnim pobunjenicima biti udarna snaga na već okupiranom području.
Neviđeno junaštvo vukovarskih branitelja sasvim je poremetilo ove planove srpskih vojnih stratega jer su ti hrabri ljudi dali dovoljno vremena ostatku Hrvatske da se pripremi za obranu i krajem listopada 1991. pokrene vojne operacije u kojima je zaustavljeno napredovanje banjalučkog korpusa, oslobođeno je više od četvrtine okupiranog područja zapadne Slavonije, a ubačeni Šešeljevi četnici i Beli orlovi nikad više nisu se oporavili od tog poraza.
Govorilo se tada među hrvatskim braniteljima da su Beli orlovi postali 'Očerupane ćurke'.
Akcija Bljesak izvedena je nakon niza manjih akcija Hrvatske vojske poput Miljevačkog platoa, Medačkog džepa i sličnih, te nakon Maslenice, a u kojima su uočavane pogreške koje je u izvođenju operacija imala oružana sila u nastajanju.
Oslobađanje zapadne Slavonije bila je generalna proba u kojoj je potvrđeno kako je hrvatska oružana sila sasvim spremna za konačno oslobađanje domovine, za Oluju. Ona je u sebi imala i određenu simboliku, ali i vojnu stratešku nužnost.
U listopadu 1991. baš na tom području započelo je vojno oslobađanje Hrvatske, ali je zaustavljeno zbog mirovnog sporazuma i dolaska mirovnih snaga UN-a. Na istom mjestu oslobađanje je nastavljeno 1995. godine.
Kad je oslobođena zapadna Slavonija, nije više bilo komunikacijskih poteškoća prema istočnoj Slavoniji, što je bilo nužno osigurati za početak Oluje, kako bi se moglo vojno djelovati i na tom području ako Srbi pokušaju uzvratiti iz Srbije.
U Bljesku je bilo i osvetničkog duha, kao znak zahvalnosti vukovarskim braniteljima koji su izdržali i onemogućili agresora da na tom prostoru presiječe Hrvatsku. Prva dva dana svibnja 1995. u zapadnoj Slavoniji tako jako je bljesnulo da tvorci velikosrpskog projekta nisu progledali ni do kolovoza iste godine kako bi vidjeli kakva im se Oluja sprema.
Vojno-redarstvena operacija 'Bljesak' počela je 1. svibnja 1995. u 5 sati i 21 minutu, a u samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara hrvatskog teritorija i deblokirana autocesta koja je središnju Hrvatsku spojila sa Slavonijom. U njoj su sudjelovale 32 postrojbe Oružanih snaga i policije. Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Operacija 'Bljesak' predhodila je operaciji 'Oluja', koja je uslijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da će uspostaviti državno-pravni poredak na cijelom svom području.
Hrvatska je godinama uz velika odricanja stvarala svoju oružanu silu. U danima kad su njezin veliki dio pod okupacijom držali pobunjeni Srbi, svi bitni međunarodni čimbenici bili su podjednako odlučno protiv hrvatskih oslobodilačkih akcija, pa se stalno prijetilo, čak i sankcijama.
Unatoč svemu, hrvatski državni i vojni vrh 1. svibnja 1995. pokrenuo je vojno-redarstvenu operaciju "Bljesak" kojom je za samo 36 sati oslobođena zapadna Slavonija. Predsjednik Tuđman odabrao je najpovoljniji trenutak. Tih dana pobunjeni Srbi su prekršili dogovor o prometnicama, što je ozlovoljilo međunarodnu zajednicu. Istodobno, Hrvatska je vojska ojačala toliko da je bila sposobna i za veće ratne pothvate.
Udar je bio munjevit
Iz više smjerova istodobno su jurnule odabrane gardijske postrojbe predvođene tenkovima, te specijalna policija i domobranske pješačke pukovnije. "Bljesak" je pratila do tada neviđena topnička i raketna potpora uz precizne nalete zrakoplova i jurišnih helikoptera.
Za kratko vrijeme razbijen je cijeli neprijateljski korpus. Zarobljeno je 1500 odmetnika. Toliko ih se nije predalo tijekom cijeloga Domovinskog rata ni na jednom bojištu! Hrvatske postrojbe imale su četrdeset i dvoje ranjenih, a u akciji je nestao legendarni hrvatski borbeni pilot Rudolf Perešin.
Nemoćni i pred rasulom, pobunjeni Srbi bombardirali su civilne ciljeve u mnogim hrvatskim gradovima. Vrhunac suludosti bilo je dvostruko raketiranje samog središta Zagreba po izravnoj zapovijedi ratnog zločinca Mile Martića. Poginulo je šest, a ranjeno 176 osoba.
Nedugo poslije "Bljeska", na Dan državnosti 1995. u Zagrebu je održan prvi veliki mimohod pobjedničke Hrvatske vojske. Mnogi vojni izaslanici ostali su iznenađeni viđenim. Bilo je očito da je Hrvatska pripremljena i za najveće vojne operacije . Uskoro je slijedila i složena, vojnički zahtjevna "Oluja" na bojišnici dugoj 700 kilometara.
Svjedočanstvo sudionika operacije Bljesak
Jedan od direktnih sudionika, Anton Kukuruzović, tada pripadnik 5.gardijske brigade ispričao je iz prve ruke svoja svjedočanstva prije i za vrijeme operacije Bljesak.
"Nakon teških, ali uglavnom pobjedonosnih ratnih iskustava s Maslenice i Zadarskog zaleđa te Južnog bojišta 1993. godine, u mirnijoj 1994. naša 2.bojna 5.gardijske brigade je u 1994. imala intenzivnu obuku s prelaskom na NATO standarde, a onda smo u prosincu 1994. i siječnju 1995. odradili pobjedonosnu akciju Zima ’94, čime smo bili sve uvjereniji u našu snagu i ratno iskustvo, te mogu reći da smo nešto poput Bljeska zapravo jedva čekali.
Naša 2.bojna uzbunu je zapravo dobila tek nakon što je akcija započela, a ja sam za nju doznao iz jutarnjih vijesti Hrvatskog radija 1.5.1995. pa poziv za uzbunu nisam niti čekao, već sam se uputio u matičnu vojarnu u Našicama.
Naime, na glavnom pravcu 5. gardijske brigade, prvoga je dana išla naša 4.bojna, oni su probili crtu u Goricama kod Nove Gradiške, a nas, 2.bojnu u borbeni raspored su uveli u noći s 1. na 2. svibnja, a u zoru 2.svibnja počeli smo s napadom.
Ne može se reći da nije bilo treme, pomalo i očekivanog straha, ali želja za oslobađanjem naše Hrvatske je, kad bi se mjerio neki intenzitet osjećaja, bila barem sto puta jača od svih ovih kočnica. Samo onaj tko je proživljavao kako mu agresor ruši kuću, selo ili grad i njima bliske osobe, znaju kakav je to osjećaj kad se u to, makar porušeno, možeš vratiti kao pobjednik.
Nije nas obeshrabrilo ni to kad su već na početku našega napada neprijateljskim djelovanjem iz pravca Gornjih Bogićevaca dvojica ranjena.
Naš je napad započeo u spomenutim Goricama, selu na uzvisini, i za manje od pola sata spustili smo se u Gornje Bogićevce iz kojeg je tzv. SVK (Srpska vojska Krajine) pobjegla glavom bez obzira, u što sam se uvjerio zatekavši još toplu hranu u nekim kućama. No, tu se nismo zadržavali jer već sljedeće ključno područje koje smo morali zauzeti, bilo je područje oko istočnog nadvožnjaka preko autoceste i naplatnih kućica kod Okučana što smo odradili bez gubitaka, iako smo do tamo morali savladati jednu prostranu čistinu južno od autoceste, a jedina nam je zaštita bila izrasla uljana repica. Očito je da se neprijatelj u panici nije organizirao ili usudio dati otpor iako smo tu bili izuzetno ranjivi.
Zauzevši to područje oko naplatnih kućica imali smo prilike vidjeti kako preko nekoliko stotina metara udaljenog zapadnog nadvožnjaka još uvijek neke grupice napuštaju područje Okučana, ali smo vezom dobili naputak da bez potrebe ne djelujemo po njima zbog civila, što je bilo u skladu sa zapovijedi koju smo dobili prije napada, o zaštiti civila i ratnih zarobljenika.
Nismo se mi dugo zadržavali ni na “kućicama”, nego smo nakon kratke konsolidacije gdje je moja satnija preuzela glavni pravac s tog područja, krenuli cestom i uz cestu koja vodi prema Staroj Gradišci, a slijedeće ključno područje koje imamo za zadaću zauzeti bilo je selo Novi Varoš. Putem smo susretali dezorijentirane vojnike UN-a, Nepalce koji su išli smjerom suprotnim od našeg, noseći bijele zastavice i gledajući nas sa strahom koji je ubrzo ublažen budući da im za strah mi nismo željeli davati povoda. Valjda su slušali srpske bajke o ustašama.
I u Novi Varoš smo ušli bez otpora, ali ono što smo zatekli tamo bilo je i za ratne prilike teško, a za Srbe i njihovu “vojsku” i sramotno.
Naime, naišli smo na tenkovima pogaženu kolonu civila. U koloni su sve bila civilna vozila i traktori te poneki manji kamion i u nekima od njih bilo je i mrtvih osoba. Nisam imao vremena brojati i gledati u svako vozilo, ali vidio sam nekoliko starijih te jednu ženu i dijete, što mi je ostalo u sjećanju. Nema sumnje da su Srbi svojim tenkovima gazili vlastitu kolonu civila jer su tragovi gusjenica nešto što se razaznaje vrlo lako, a naši su tenkovi u vrijeme našega ulaska u Novi Varoš još bili u Okučanima.Od naših snaga prije moje satnije tu su ušli izviđači 80.gardijske bojne (kasnije u sastavu 5. gardijske brigade), ali ne treba posebno spominjati da te specijalne grupe nemaju nikakva vozila, pogotovo oklopnjake.
Već sam spomenuo izviđače 80.gardijske bojne, nažalost, upravo u Novom Varošu je u junačkoj borbi prsa u prsa poginula većina te grupe, a mi smo zatekli dvojicu preživjelih. Inače, u napadnim djelovanjima izviđači upadaju u neprijateljsku pozadinu sa zadaćom unošenja nemira i skretanja pozornosti neprijatelja s glavnog pravca napada, ali pretpostavljam da ovi nisu imali sreće jer su se tu susreli s bježećim “krajiškim” ratnicima, od kojih su mnogi također ležali mrtvi na poprištu.
Sve to je dojavljeno i ostavljeno našoj logistici na djelovanje, a mi smo iz Novoga Varoša u popodnevnim satima nastavili prema Staroj Gradišci.
Nedugo nakon pokreta iz Novog Varoša, cesta ulazi u šumu i tu smo naletjeli na zasjedu.
U kratkom žestokom boju gdje smo razbili četnike ranjen je moj vezist Ivan Dražetić Bili, a teško je, u obje noge, propucan Ante Mulalić, inače vukovarski dragovoljac iz našičke skupine i logoraš srpskih logora koji svoju tešku logorašku priču još nije ispričao javnosti.
Ni ovi gubici niti već priličan umor nisu nas spriječili nastaviti dalje, ali ubrzo nas je pred ulazak u Staru Gradišku zatekao mrak pa smo, zauzevši položaj za obranu, prenoćili nadomak mjesta.
Ujutro smo “ušetali” u Staru Gradišku.
Najjači smo na svijetu, tako smo ponosno i mislili i govorili onda, tapšajući i čestitajući radosni i sretni zbog naše Hrvatske koja se nanovo rađa. Realno smo i bili najjači, a o ovome drugom ne bih sada jer, unatoč svemu, i dalje sam na te dane ponosan i ponovio bih baš sve i danas."
foto: DPCM / Pinterest / kutinanews.com / novagra.hr (Franjo Samardžić)
Autor: Mario Mehaković
Izvor: DPCM/kutinanews.com/mojahrvatska.vecernji.hr/wikipedia.org
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.