Open menu

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Najprofesionalnije ustrojena od svih sličnih postrojbi
STRANI DRAGOVOLJCI U DOMOVINSKOM RATU: 1. DUTCH VOLUNTEER UNIT (1/2)

Dutch Volunteer Unit

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

 

Domoljubni portal CM posvetio je dosta prostora fenomenu stranih dragovoljaca koji su pristizali na bojišta Hrvatske, a kasnije Bosne i Hercegovine.

 

Kroz ratne priče o postrojbama ili pojedincima opisane su gotovo sve bojišnice na kojima su se borili strani dragovoljci kako bi pomogli hrvatskom narodu u obrani od velikosrpske agresije.

...

Dutch volunteer unitIpak, bojišnicu Like nismo tematizirali što je pomalo neobično, s obzirom da je tamo djelovala postrojba nizozemskih dragovoljaca, a za koju možemo konstatirati da je vjerojatno bila najprofesionalnije ustrojena od svih sličnih postrojbi.

 Naime, uvjet za pristup ovoj omanjoj samostalnoj jedinici bio je da potencijalni pripadnik ima vojno iskustvo.

 

Više je razloga što se taj zanimljiv fenomen nije obradio

Svakako najvažniji razlog bio je taj što je hrvatsko društvo, praktično sve do oslobađajućih presuda Haaškog tribunala, bilo izloženo nevjerojatnom, dugi niz godina stvaranom, medijskom pritisku koji je Hrvatima trebao nametnuti osjećaj krivnje zbog pobjede u Domovinskom ratu.

Brojni mediji i razne nevladine udruge doslovno su izjednačavali brojčano neusporedive ratne zločine počinjene od strane pobunjenih Srba i JNA spram zločina koje su počinili Hrvati koji su se isprva branili, a potom oslobađali vlastita okupirana područja.

 

Vjerojatno u svrhu stvaranja dodatnog pritiska uoči izricanja konačnih presuda za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, provedena je prava kampanja u svrhu blaćenja ostvarenih vojnih uspjeha. Tako je primjerice nakon službenih najava kako će se razmatrati ne bi li i za operaciju „Medački džep“ zaslužnima trebala biti dodijeljena priznanja, uslijedila apsurdna reakcija nevladinih udruga.

Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, 17. rujna 2013. organizirali su tiskovnu konferenciju čije poruke još uvijek stoje na službenim stranicama tih udruga:

„Umjesto najavljenih odlikovanja predlažemo pokretanje dijaloga o primjerenom načinu budućih obilježavanja godišnjice operacije Džep '93 koji bi uključio sjećanje na žrtve na forumima poput Vijeća za socijalnu pravdu Predsjednika Republike Hrvatske i Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske“, istaknula je Vesna Teršelič, osvrnuvši se i na jedan primjer neprofesionalnog medijskog izvještavanja povodom godišnjice rečene akcije. „Osim što je 9. rujna u prilogu HTV-ovog TV Kalendara relativizirana odgovornost Mirka Norca, u njemu su se dominantno opisivali samo vojni aspekti akcije, dok sudbina stradalih civila nije spomenuta“, riječi su kojima gospođa Teršelič pojašnjava kako bi „primjereno“ trebalo obilježavati operacije Hrvatske vojske i o njima izvještavati na državnoj televiziji. Izrečenom ne treba komentar, iako valja ukazati na opasnost manipulacija neistinama i poluistinama, jer na kraju prozvanog dvominutnog priloga TV Kalendara jasno se navodi:na zatvorsku kaznu zbog zapovjedne odgovornosti osuđen je general Mirko Norac, a hrvatsko pravosuđe još uvijek procesuira potencijalne počinitelje ratnih zločina tijekom ove kontroverzne operacije“ (https://www.youtube.com/watch?v=G1vyrbGGaCo).

 

U kontekstu ružne hrvatske zbilje u kojoj se svim sredstvima pokušavalo obezvrijediti vrijednosti Domovinskog rata, osim zemljopisne povezanosti, priču o nizozemskim dragovoljcima s ličkom bojišnicom povezuje se i na osnovu selektivnog manipuliranja podacima o počinjenim nedjelima.

Naime, nakon što je postrojba 1. Dutch volunteer unit rasformirana 15. ožujka 1992., zapovjednik, Johannes Tilder, nastavio je kao instruktor djelovati u redovima Hrvatske vojske.

U proljeće 1994. uhićen je, mučen, te je prinuđen na priznanja o navodnim zločinima, nakon čega je likvidiran, u navodnom pokušaju bijega.

 

Johannes Tilder

 

Apsurd cijele priče leži u tome što se iznuđeno priznanje mučenju podvrgnutog Tildera koristilo kao dokazni materijal na sudu, odnosno i dalje se koristi kao uporište onih koji na osnovu Tilderovog „priznanja“ promoviraju tezu o zločinima Hrvatske vojske.

Iako je riječ o pravnom presedanu (jer sasvim dovoljno je pregledati kamerom snimljen iskaz da se ustanovi kako je iznuđen pod utjecajem opijata), priča o „zločinima“ nizozemskih dragovoljaca pronijela se i van granica Hrvatske. Osvjedočio sam se tome na znanstvenom skupu u Rotterdamu tijekom izlaganja hrvatskog povjesničara Ivana Radoša na temu: fenomen stranih dragovoljaca u Hrvatskoj. Prvo upućeno pitanje (prigovor) jednog kolege iz Nizozemske, bilo je usmjereno na problematiku optužbi za ratne zločine, a što već podrazumijeva činjenicu da se u određenim, pa i znanstvenim krugovima, uloga stranih dragovoljaca automatski poistovjećuje s kriminalnim radnjama. Kako nažalost ni znanost nije izuzeta selektivnog odabira dostupnih činjenica, ne treba čuditi što nekim medijima i nevladinim udrugama također nije bio prioritet saznati u kojim je okolnostima Tilder bio zatočen, ispitivan i likvidiran, već su za konstruiranje priče o zločinima hrvatskih snaga koristili samo njegove iznuđene iskaze.

Tek danas, nakon oslobađajućih presuda Haaškog suda i smanjenog pritiska spomenutih udruga i medija, donekle možemo rekonstruirati priču o vojnom djelovanju Nizozemaca u Lici. Dostupni pripadnici postrojbe i dalje nerado o tome pričaju, a zašto je tome tako pojašnjava Tilderov suborac, Raymond van der Linden:

„Zbog pritiska udruge „Veritas“, Save Štrpca, nizozemske vlasti do sada su provele već četiri istrage protiv 13 nizozemskih vojnika koji su služili HV. Sve dosadašnje istrage nisu utvrdile da smo počinili bilo kakav zločin. Držali smo se Ženevskih konvencija i pravila ratovanja te posebnog zakona koji moraju poštovati nizozemski državljani u stranim vojskama. Štoviše, nitko od nas trinaestorice u vrijeme izvođenja operacije nije ni bio u Medačkom džepu. Ja sam dapače tada bio u Nizozemskoj, a što su istrage i dokazale. Ipak, zbog snažnog srpskog lobija u Nizozemskoj pritisak je nastavljen, tako da moji suborci, unatoč mirnoj savjesti i rezultatima istrage, nikako ne mogu biti mirni“.

 

 Raymond van Linden

 

Činjenice o manipuliranju podacima naravno da jesu važne, stoga što jesu dio priče o nizozemskim dragovoljcima koji i u poslijeratnom razdoblju imaju ozbiljnih problema, no taj fenomen ipak je tematski vezan uz neka druga područja istraživanja. Nama koji se bavimo historiografskim istraživanjem ipak su najvažnije informacije o zbivanjima tijekom Domovinskog rata.

 

 

Ustrojavanje postrojbe nizozemskih dragovoljaca

Raymond van der Linden opisao je način ustrojavanja postrojbe nizozemskih dragovoljaca.

„U nizozemskom tisku humanitarna organizacija NKW (Netherland Kroatian Workcommunity) objavila je oglas da se jave ljudi sa vojnim iskustvom zainteresirani za pomoć napadnutoj Hrvatskoj. Imao sam četiri godine iskustva u nizozemskoj vojsci, neuspješno sam se prijavljivao za misije UN-a, i zapravo je takvo služenje vojsci postala bezlična rutina za nekog tko po karakteru voli izazove. U Hrvatsku me nagnala želja za promjenom, avanturistički duh, želio sam osjetiti ratno okruženje. Konačno, želio sam pomoći Hrvatima, a što je zapravo i bio smisao oglasa u novinama. Nizozemska oduvijek gaji demokratsku tradiciju, u tom duhu smo svi odgajani, stoga uopće nije bilo sporno kojoj strani ću se prikloniti u nasrtaju komunističke sile na zemlju koja demokratskim putem želi ostvariti nezavisnost. Zanimljivo, u Nizozemskoj je sukob bio prikazan kao građanski rat, a ne velikosrpska agresija. No to nije bilo jedino u što sam se razuvjerio kada sam došao krajem jeseni. Moj dolazak, vjerujem i drugih Nizozemaca, bio je kao da sam ušao u svijet bajki, nisam mogao vjerovati svojim očima! U Gospiću je napadao jedan metar snijega, okolo su se pružala brda, planine, rijeke, svugdje su se prostirali nevjerojatni pejzaži. Izgledalo je kao da smo u raju, sve osim činjenice da se nalazimo u ratu… U Gospić, prije svih, došao je Johannes Tilder. Sklopio je vojni ugovor, osigurao nam smještaj i da ostvarimo prava kao i svaki hrvatski vojnik. U tom prvom periodu okupilo nas se oko 20-ak“.

 

Ustrojavanje postrojbe na sličan način opisao je Andre van der Aart:

„Služio sam Nizozemsku vojsku dvije godine. Prošao sam obuku za specijalne postrojbe i 1982./83. bio sam poslan na šestomjesečnu mirovnu misiju u Libanon. Kasnije sam se skinuo iz vojske, a u rat u Jugoslaviji pošao sam zbog vrlo očite nepravde. Prvenstveno me motivirala borba Hrvata da žive u demokraciji, ali i činjenica da Europa nije činila ništa da pomogne njihovim patnjama. Izašao je oglas u novinama u kojem su se tražili dragovoljci za pomoć hrvatskoj strani i pomislio sam da bi im moje iskustvo moglo biti od koristi…Nas prvih šest putovalo je iz Nizozemske s autobusom prepunim humanitarne pomoći i odjeće koju su prikupili Hrvati u Nizozemskoj. Stigli smo u Perušić, zadužili opremu i oružje i za nekoliko sati preuzeli položaje na borbenim linijama. Prvi od svih došao je Johannes Tilder, potom nas šest: Joost van Dijk,  Rik Grouwert, Martin de Perres, Mark Molenaar, Edwin Hoovens i ja. Kasnije su nam se pridružili Bart Jansen, Raymond van der Linden, Amerikanac, Tom Chittum i još neki. U tom prvom razdoblju stvari su funkcionirale pomalo kaotično i panično. Nije to ništa što treba čuditi jer Srbi su ubijali i cijele obitelji civila koji nisu imali veze s ratom. Nama koji smo bili obučeni po NATO standardima bilo je to nevjerojatno, pa nije teško zamisliti kako su takve scene djelovale na lokalno stanovništvo… Ipak, s obzirom da smo mi djelovali kao samostalna izvidnička postrojba teško je dati neki detaljniji osvrt na ustroj hrvatskih snaga u obrani Gospića. Što se naših zadaća tiče, mi smo izviđali protivnika, prikupljali podatke i čistili smo „ničiju zemlju“, ukoliko bi se u nju ubacivala kakva protivnička skupina. Bila je to dosta opasna zadaća jer teren je takav da omogućava izvidničko djelovanje, stoga je valjalo stalno biti na oprezu i stoga smo stalno bili pod adrenalinom. Ukoliko bi u našim ophodnjama naletjeli na protivnika, zadaća je bila eliminirati otpor i po mogućnosti prikupiti podatke, dokumente od eventualno poginulih te ih dostaviti u stožer. Bilo je stvarno napeto, bilo je gadnih situacija, a kasnije, kada smo se vratili u civilni život, sva ta napetost manifestirala se kroz psihičke poremećaje. Iz tog razloga pokušavam se ne sjećati ružnih dana, već se radije sjetim poneke smiješne epizode. Primjerice, poput one kada su naš Božić Srbi upropastili teškim udarima minobacača, pa smo im odlučili vratiti istom mjerom. Na njihov pravoslavni Božić krenuli smo napraviti diverziju. Kad smo se već primakli cilju shvatili smo da smo zaboravili ponijeti mine za tromblon pa se nas četvero istim opasnim putem krenulo vraćati. Uz mine smo ponijeli i igraće karte, za slučaj da taj dan izginemo pa da možemo odmah zaigrati poker sa svetim Petrom…Na ličkoj bojišnici djelovali smo od listopada 1991. do 15 ožujka 1992. kada su nas demobilizirali. Tko je uistinu želio mogao je ostati služiti u Hrvatskoj vojsci. No, koliko sam vidio, strani dragovoljci postali su tada pomalo problematično pitanje za hrvatske vlasti pa su nas se elegantno htjeli riješiti. Osobno, smatrao sam da sam odradio svoje, te sam se razdužio i vratio živjeti u Nizozemsku“.

 

Andre van der Aart 

 

 

Raymond van der Linden, ostao je služiti Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijeću obrane svih pet godina rata

Više puta bio je teško ranjavan, u jednom od ranjavanja bio je čak proglašen klinički mrtvim. Umirovljen je u činu satnika, a oženivši dragovoljku HOS-a, Hrvaticu Tanju, nastanio se blizu Velike Gorice, te je na gotovo savršenom hrvatskom jeziku pružio nešto više detalja o djelovanju nizozemske postrojbe.

 

„Naša postrojba bila je vrlo dobro organizirana. Neki su otpali, neki odlazili jer stega i uvjeti za pristup postrojbi koje je Tilder nametnuo bili su vrlo zahtjevni. Uglavnom smo imali stalno jezgro skupine koja je funkcionirala s otprilike 8 do 12 boraca. Djelovali smo u sklopu 19. bojne HOS-a, iako mi sami nismo znali da smo HOS-ovci, već smo djelovali kao samostalna skupina, podređena zapovjedništvu 118. brigade, odnosno zapovijedima Mirka Norca. Obavljali smo klasične zadaće izvidničko-diverzantske skupine. Svakodnevno smo prikupljali podatke o neprijatelju, duboko smo ulazili u njihov teritorij. Izviđali smo njihova kretanja, brojno stanje, dovlače li ili izvlače tehniku i naoružanje, gdje postavljaju minska polja. Naravno, kako smo to učestalo radili, znali smo naletjeti i na njihove jedinice sa sličnim zadaćama pa je nekoliko puta došlo i do vatrenih okršaja. Moram priznati da nas Srbi kao neprijatelj nisu nimalo impresionirali. Bili su pomalo raspušteni, opušteni i neoprezni. Najtočnije, bili su skroz nedisciplinirani. Doduše i Hrvati su imali problem s disciplinom, ali to ipak nije bilo usporedivo. Da budem iskren, nisam došao s nekim prevelikim pouzdanjem u borbenu moć hrvatskih snaga, ali svi smo se vrlo brzo iznenadili kada smo vidjeli s kojim srcem Hrvati polaze u borbu braniti svoje domove…Našoj postrojbi pomogao je, odnosno vodio nas je Ivica Štimac, koji je znao perfektno govoriti engleski, a isto tako savršeno je dobro poznavao i teren, jer prije rata je bio lovac. Tako da je uz Tildera on bio zapovjednikom naše borbene skupine. Sve te zadaće stalnog izviđanja vršili smo od kraja rujna 1991. do 15. ožujka 1992. kada je na snagu stupio zakon o općoj demobilizaciji. U međuvremenu smo zbog potpisanog Sarajevskog primirja smanjili odlaske u akcije na svaka dva-tri dana, ali do kraja 1991. svaki, baš svaki dan smo odlazili u izviđanja, budeći se prije zore…Uglavnom, u tih pola godine stekli smo značajno borbeno iskustvo. U postrojbi se prije svega poštovala stega, ali i pravila Ženevske konvencije jer nizozemski zakoni iznimno su rigidni za svakog državljanina koji tu konvenciju ne poštuje. Nakon što je jedinica rasformirana, Tilder je ostao kao instruktor u 6. gardijskoj brigadi koja se osnivala, Rik Grauwert je otišao u topništvo, a ostali su uglavnom bili prisiljeni vratiti se. Ja sam tražio način kako da ostanem, ponajviše što sam se zagledao u jednu mladu Hrvaticu koja mi je kasnije postala suprugom. U međuvremenu sam završio u bolnici, zbog alergije na penicilin, a kasnije sam opet pristupio HOS-u u Gospiću, gdje sam iznova obavljao izviđačke dužnosti unutar 19. bojne HOS-a. Krajem kolovoza 1992. HOS je rasformiran i većina boraca prelazi u 118. brigadu, odnosno 6. gardijsku brigadu. Velik broj HOS-ovaca otišao je u Bosnu i Hercegovinu, tako i ja“.

 

 Raymond van Linden

 

 

- nastavlja se -

 

  1            2  

 

 

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 287 gostiju i nema članova online

A- A A+
Srbija će ove godine morati priznati Kosovo?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Nove objave

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com