Spomenik je podignut u selu Brđani, a ni jedna od hrvatskih „institucija“nije reagirala. Barem za sada. Kao što nisu reagirali ni kada je Pupovac slavio u Srbu gdje je – nepobitno je dokazano – mješovita četničko-komunistička klatež poubijala hrvatske hodočasnike.
Vrijeme hirovito, svakoga dana od nevremena strada poneko područje naše domovine, što nije bez vraga i ima političku pozadinu. Tako su mračne konzervativne snage izazvale poplavu u Kumrovcu i napola potopile rodnu kuću najvećega sina naših naroda i narodnosti, dotično sina (i oca) zločina. Klima se mijenja i sama po sebi, na Žumberku sam u nedjelju čuo cvrčke, ne na čvoru crne smrče nego na bukvama, a to se nije dogodilo otkad pamtim.
No, krenimo od trenutka kada su se sastali Kolinda i Vučić da unaprijede nešto malo poremećene odnose Hrvatske i Srbije, posebno početkom devedesetih, ali i nadalje. Kažu da je susret pripreman dva mjeseca, a ni u tom dugom razdoblju Kolindini savjetnici nisu razumjeli da Srbijanci predlažu baš onaj datum, ako se ne varam, kada su u Beogradu 1928. upucani hrvatski zastupnici. Na stanovit način radi se o sličnom podmetanju kao kada je Tadić Josipoviću uvalio Micića, s tim da ovaj put savjetnik nije bio Dejan Jović (koji se opet budi, a kada se posve probudi emitiraju ga u središnjem Dnevniku HTV-a). Tko je bio savjetnik, je li Mate, ne znam.
Hrvatska predsjednica i srbijanski premijer sastali su se na mostu (bez Petrova) i pošli u vojvođanski Tavankut gdje Hrvate prikazuju u svečanim prilikama kao one za turiste sačuvane folklorne rezervate ostataka Indijanaca u SAD. Nije bilo riječi o šezdesetak tisuća Hrvata koji su se pod prijetnjom noža i bomba morali iseliti iz Vojvodine premda nisu pokazivali nikakvu agresiju prema ostalim narodima i narodnostima, nisu postavljali balvane i ubijali sve nehrvatsko oko sebe nego se povlačili u kuće pred kojima su ujutro nalazili vrlo jasne poruke da odu živi ili ostanu mrtvi. Nije bilo riječi, koliko sam vidio, ni o drskoj politici razdvajanja Hrvate na „obične Hrvate“ i Bunjevce koji valjda nisu Hrvati nego Škoti ili što drugo. No, hrvatska manjina u Srbiji ipak će napredovati: Vučić će u Tavankutu asfaltirati ulice da bi turisti lakše stizali.
Opisana pastorala uz ljubazne osmijehe onoga koji je usred Hrvatske vikao „Ovo je Srbija“, okrnjena je samo nekoliko dana poslije kada je Marijana Petir u Bruxellesu otvorila izložbu o Alojziju Stepincu uz nazočnost sisačkoga biskupa, što je Srbiju vratilo u prvobitno stanje i sva se raskokodakala, pa povukla i svoga poslanika iz središta Unije, a Hrvati u Tavankutu pospremili nošnje u sanduke i presvukli se u civilna odijela da ne izazivaju preveliku pozornost. I turistički aranžmani su otkazani. Za Srbijance je Stepinac crvena krpa, to jest crna, za njih je blaženik zločinac i lažu na sva usta, što bi se svidjelo Dobrici jer potvrđuje njegovu teoriju o zemljacima.
Izvor: HAZUD.hr