Skandalozna izjava Zorana Milanovića o bacanju ploče, za slobodu Hrvatske, poginulim HOS-ovcima, kojom je grubo uvrijedio sve one koji su stali u obranu Republike Hrvatske došla je i do Francuske i uspjela je pokvariti proslavu rođendana majci legendarnog vukovarskog HOS-ovca.

Osjetila je potrebu reagirati na grubo omalovažavanje hrvatskih branitelja koji su poginuli za slobodu Hrvatske noseći isti znak na ramenu i u srcu koji je nosio i njen Jean-Michel. Njeno pismo predsjedniku Milanoviću prenosimo u cijelosti.

...

“Razmišljam kako započeti ovo obraćanje vama predsjedniče ove mi iznad svega srcu mile Hrvatske u kojoj leže kosti moga sina, dragovoljca HOS-a. Sigurna sam da ste čuli za njega, moga sina, moje čedo, moga Jean-Michela.

On je, znate, predsjedniče, bio otprilike istih godina kao i vi kada je počela velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, i došao je pomoći narodu čiji ste vi sada predsjednik, a mogao je sada negdje u Parizu u cafeu ispijati kavu s obitelji, prijateljima. Ali ne, on je otišao tamo gdje je osjetio da treba otići, u Hrvatsku, u Vukovar, dok ste vi učinili suprotno, otišli ste iz Hrvatske.

Moj sin i hrvatski dragovoljci omogućili su vam da danas možete biti predsjednik ove države koja je očito više moja nego vaša, sudeći po vašoj današnjoj izjavi kojom ste duboko povrijedili ne samo mene, već sve majke koje još traže svoje sinove, koji su dali život za ovu prekrasnu zemlju, sve one koji su je branili dok ste vi negdje na sigurnom čekali da sve završi. I završilo je, pobjednička Hrvatska vojska stvorila je temelj današnje Hrvatske, a vi umjesto da se ponosite njome očito čeznete za nekim prošlim vremenima jer rekavši ovo danas, da se ploča poginulim Hosovcima treba ukloniti i baciti je odraz vaše čežnje u kojoj se nazire žal za propalom komunističkom tvorevinom. Pljunuli ste, predsjedniče, na svu žrtvu hrvatskih branitelja, na hrabre vitezove koji su svojim životima utkali sebe u temelje današnje Hrvatske, pljunuli ste na sve roditelje poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, na njihove obitelji, na sve ponosne Hrvatice i Hrvate kojih na vašu žalost još ima!

Znate li vi predsjedniče tko je bio Šoškočanin, terorist, četnik, paravojnik koji je rušio ustavnopravni poredak RH? Onaj isti Ustav na koji ste vi prisegnuli. Znate li što piše na njegovoj nadgrobnoj ploči!? Zašto vam to ne smeta? Zašto vam ne smetaju spomen ploče u Trpinji, Mirkovcima, na Baniji gdje se veliča velikosrpska agresorska vojska?? Zašto za te ploče ne kazete da ih treba baciti??

Ja ću vam reći zašto, zato što su za vas, sudeći po današnjoj izjavi, oni pobjednička vojska, upravo ti agresori protiv kojih su se borili hrvatski branitelji. Žao mi vas je što ne znate što znači voljeti svoju Domovinu, i ne znate što znači boriti se za interese svoga naroda. Uistinu vas žalim jer ja kao Francuskinja imam veću ljubav za Hrvatsku nego što će te vi ikada imati za ikoga. Moj sin leži negdje zakopan u hrvatskoj zemlji, moj sin vapi za pravdom i istinom. Moj sin je bio ZA DOM SPREMAN kada je trebalo, za Hrvatski dom i ljubio je tu Hrvatsku do zadnjeg daha, dao je svoj život za nju.

S gnušanjem odbacujem ovu vašu današnju izjavu, sramite se ako u vama ima imalo ljudskosti. Jer taj sin ste mogli biti vi da ste znali kako se ljubi, samo mi se čini da bi vaše kosti i vaš spomenik očito bio s one strane Dunava. Moje srce kuca za moga sina, mog Hosovca, moga Francuza, a opet više Hrvata nego što ćete vi ikada biti, za mog Jean-Michela. I ja, njegova majka, na današnji dan kada sam napunila 75 godina ponosno, iz dubine duše kličem ZA DOM SPREMNI, a vi, vi se sramite jer ste grubo povrijedili osjećaje hrabrih ljudi. Neka vam dragi Bog oprosti, ja ne mogu!“

Jean-Michel Nicollier rođen je 1. srpnja 1966. u francuskom gradiću Vesoulu. Iako je budućnost zamišljao kao odgajatelj djece, kad je u kolovozu 1991. na televiziji vidio što se događa u napadnutoj Hrvatskoj, pošao je pomoći joj. Stigao je vlakom, pridružio se hrvatskim obrambenim snagama, postrojbi pod zapovjedništvom Hrvatske stranke prava.

Prvi ratni teren s HOS-om bio mu je u Mejaškom selu, blizu Karlovca. Uskoro se s nekoliko suboraca pridružio Samostalnoj satniji HOS-a koja je potkraj rujna uspjela ući u opkoljeni Vukovar. Svakodnevno je vodio ratni dnevnik koji je netragom nestao iz bolnice, baš kao i veliki broj negativa.

Potkraj listopada, kada se slutilo da će Vukovar pasti, iako su mu suborci predlagali da se izvuče iz grada kao fotoreporter, on je to odbio. U završnim je borbama ranjen na najtežoj gradskoj bojišnici Sajmištu. Otpremljen je u bolnicu, gdje ga je intervjuirala jedna sunarodnjakinja.

"Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile."

Jean Michel Nicollier uskoro je odveden na zloglasnu Ovčaru s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima. Ondje su se okrutno iživljavali na njemu, i naposljetku ga ubili. Njegovo tijelo nikad nije nađeno.