25. svibnja 1993. - razmjena 29 zarobljenika iz kninskih zatvora | Domoljubni portal CM

PRESS

Piše: Snježana Vučković

"Ušli bi nam u ćeliju, zavezali oči, a onda bi nas tukli, po glasu, sve poznati ljudi"

25. svibnja 1993. - razmjena 29 zarobljenika iz kninskih zatvora

Piše: Snježana Vučković

Na današnji dan, 25. svibnja 1993. godine, na prijelaznoj točki UNPROFOR-a Šajnerica, u Gackom Polju kraj Otočca, razmijenjeno je 29 zarobljenika iz kninskih zatvora.

Ova je razmjena medijski bila iznimno popraćena. U ime delegacije Republike Hrvatske pojavili su se Željko Lončar, Vlado Đapić, Ante Bučan i Tomislav Vidošević, dok se novinarima u ime Republike Srpske Krajine kao čelni čovjek komisije za razmjene zarobljenika obratio Savo Štrbac, s kojim su u delegaciji bili Branko Opačić i Radivoje Nikolić.

...

Željko Zdunić prisjetio se za Zadarski list kako ga je zarobila vojska Kapetana Dragana:

“U tom trenutku nas nitko nije niti udario. Čak su nam dali vode, nakon čega je njihov zapovjednik desetine naredio prebrojavanje svojih vojnika. Tada su shvatili da je im jedan vojnik nedostaje te su ga ubrzo pronašli mrtvog.

Mi zarobljenici morali smo ga u nekakvoj deki nositi oko dva kilometara do njihovih kamiona u Biljanima Donjim, gdje su nam ponovno vezali ruke, ali i stavili povez preko očiju da ne bismo vidjeli gdje idemo. Ubrzo smo se našli u njihovom obučnom centru Alfa u Bruškoj.

Čim smo stigli, skinuli su nas do gola i dali nam za obući SMB uniformu bivše JNA, da bismo zatim, jedan po jedan, bili odvedeni osobno kapetanu Draganu na ispitivanje”,

prisjetio se Zdunić.

“Prepoznao sam glasove susjeda”

“Ispitivao nas je o našim položajima, snagama, a ja se sjećam da sam samo govorio: ‘Ne znam!’ Tada nas niti kapetan Dragan niti netko od njegovih, nije tukao. U jednom trenutku, on se okrenuo svojima i rekao da ne smiju tući zarobljenike koji idu u zatvor u Knin te da mi više vrijedimo živi jer na drugoj, hrvatskoj strani, ima sigurno jako puno zarobljenih Srba.

Ipak, nismo te noći oka sklopili, jer je svako malo netko dolazio kod nas u ćeliju, izvlačili su nas vani, kako bi nas mogli tući. Tijekom ispitivanja u Bruškoj udarao me Zoran Erceg zvani Šugi iz Zemunika Gornjeg. Nešto kasnije u zatvoru u staroj bolnici u Kninu, scenarij se promijenio. Ušli bi nam u ćeliju, zavezali oči, a onda bi nas tukli, po glasu, sve poznati ljudi.

Tako sam prepoznao također bivše susjede, Zorana Subotića Jovinog i bivšeg nastavnika tjelesnog odgoja u Zemuniku, Đorđa Đoku Ercega. Ispitivali su nas o ubojstvu Subotićeve žene i brata Mirka, ali sve dok ne bismo od batina ostali bez svijesti.

Kad bih došao svijesti, sve te svoje susjede mogao sam prepoznati gledajući ih kroz rešetke zatvora kako se šeću Kninom.“